DAN 1 – Subota, 01.07.2017.
(prije dolaska kampista)
Zora. Ni traga jučerašnjoj i noćašnjoj kiši. Barem ne na nebu. Oko nas polupostavljeni šatori. Svi rekviziti na hrpi u velikom šatoru. A 4 sata nas dijeli od dolaska kampista…
(uoči dolaska kampista)
Na našu veliku radost, u posjetu nam dolazi naša volonterka Sandra Brubnjak. Koja radost! A još radosniji bit će dan kada nam ostane na 8 dana pisati ovaj dnevnik!
(nakon dolaska kampista)
Nema nam druge nego uživati! A dio tog uživanja nalazi se i u prihvaćanju stvari onakvih kakve jesu. Kao, na primjer, da naši kampisti ne mogu odmah u šatore. I da će se strunjače čitav dan sušiti na suncu. I sve tako nešto… što zapravo nismo ni primijetili.
Započeo je. 23. ljetni kamp prijateljstva „Duga“. Četrdeset novih kampista, svatko sa svojim očekivanjima. Neki od njih, saznajemo od roditelja, noćas jedva da su spavali od uzbuđenja.
Stvari su na hrpi, čuje se prvo zvono (znak za okupljanje, a zvono je inače ono doslovno i starinsko) i slušaju se program, te upoznaju volonteri i pravila. Mi koji ta pravila izgovaramo i nabrajamo moramo biti stvarno jako fokusirani da se svega sjetimo… i trudimo se biti strogi, da se i pravila ozbiljno shvate, naravno. Kampisti nas gledaju u čudu. Koliko toga, pa kakav je to kamp?!…
Najbolji!
Nakon obilaska čitavog kampa u pratnji volontera Deana, čeka se ručak (pašta bolonjez), a potom se opet slušaju – pravila. Ali ovaj put ponašanja uz more kroz temu dana: „Opasnosti i kodovi sigurnosti na vodi“.
U tren oka iz hrpe torbi i kofera vadi se oprema za kupanje.
Odlazak na plažu kod nas znači ići na školu poboljšanja plivačkih vještina koju vode profesorice Ljiljana Štingl i Doris Belušić. Nakon uvodnog testiranja i prve lekcije, slobodno je vrijeme na plaži. Neki biraju roniti, neki igrati picigin, neki se sunčaju ili igraju na plaži.
Za to vrijeme, održava se i prvi sat škole plivanja za neplivače, djecu od 4-7 godina.
Za isto to vrijeme, velik dio volontera završava postavljanje šatora, unosi podloške, postavlja sobice, unosi madrace, sređuje kuhinjski dio, postavlja rasvjetu, pere što se od blata oprati da.
Nakon tuširanja, večera, a nakon večere – igre upoznavanja. Vode ih volonterke Sandra i Đurđica. Uz puno smijeha i brdo zabave, pokušavamo zapamtiti imena jedni drugima, kroz igru saznajemo što nam je sve zajedničko, a imali smo i najvećeg zeca u kupusu ikad!
Inače, kampistima se, primijetili smo, u slobodnim trenucima danas jako svidjelo družiti se uz društvene igre. Krizu bivanja bez mobitela nitko ni ne spominje!
I sada, dok čekamo gašenje svjetala, kao da je ovih 23 godina kampa jedan veliki spojeni kamp. Žamor, čavrljanje, pokoji vrisak (utišavamo ga), šatori s viškom djece i pokoji šator bez djece (obožavaju se družiti jedni kod drugih), mi za stolom, piše se dnevnik, i čekamo prvu noć u kampu, koja će biti svježa i taman za jedinstveno spavanje u vrećama koje imaju čarobnu moć slatkih snova uz kulisu zvukova iz šumice koja nas okružuje.
