Dnevnik kampa “Duga 2017″ - 8. dan

dscn3909DAN 8 – Subota, 08.07.2017.

Zadnji dan 23. kampa „Duga“. Kampisti su dobili zeleno svjetlo da spavaju pola sata dulje. Ma dali bi im mi i više, ali ne bismo tada stigli sve što planiramo!

Sve je u duhu oproštaja. Odlazak u kupatilo (jeste li znali da do njega ima 200 koraka odrasle osobe!?), doručak, nema tjelovježbe, vade se strunjače, pakira prtljaga. Po tisućuti put ponavljamo da provjere ručnike i robu ostavljenu na žicama oko šatora.

Dijelimo i zahvalnice. Svi ih kampisti dobivaju, a osim njih dobivaju i ogrlice s privjeskom ručno izrađenim od strane volontera kampa. Proglašava se i najuredniji šator, a to je šator broj 6 s voditeljicom Barbarom Pindulić.

Zahvalnice dobivaju i najbolji plivači i skakači naše škole poboljšanja plivačkih vještina.

A potom jedemo sladoled koji nam je večer prije donijela jedna mama.

Kako opisati trenutke koji su slijedili?

Većina kampista valja se i skače po madracima. Voditelji polako pakiraju stvari. Ruši se najprije veliki bijeli šator. I kako kampisti odlaze, tako i naš kamp poprima prvobitni oblik – parcele u hladovini s hrpom stvari spremnim za otpremu. Na cd playeru pjeva nam Frank Sinatra. „That’s life“, To je život – pjeva, a grupica preostalih kampista neutješno plače.

Uskoro, odlaze i oni.

Ostaju voditelji i 4 sata spremanja i ukrcavanja. Pomažu nam polaznici Ljetnog kampa Tunarica Alfa Albone, dok stvari u Labinu dočekuje grupica naših volontera.

Ostaje još i:

· pola litre znoja po osobi, što je opet bolje nego kiša u kojoj smo kamp podizali,

· sigurnih 20 dag prašine po osobi,

· dvije kartonske kutije ručnika, kupaćih kostima i robe koji su kampisti (naravno) ostavili po žicama oko šatora, a za koje molimo roditelje da dođu po njih.

I ostaje nešto najvrijednije na svijetu: osjećaj da si u proteklih tjedan dana činio nešto dobro.

Doviđenja do iduće godine!