Dnevnik kampa - 8. dan

Posljednji dan ovogodišnje „Duge“. Nekoliko kampista ranoranioca nije čekalo Morin da ih uslika dok spavaju. Voditelji konstatiraju da je noć pokazala da je stvarni kapacitet naših malih šatora uistinu fascinantan!

Doručak s okusom odlaska. Kampisti dobivaju zadnje naputke što im je činiti: pregledajte šator, pregledajte žice visi li vam koji komad odjeće ili ručnik, spremite torbe i iznesite ih vani na šatorska krila, svucite navlake sa strunjača…

Po završenom poslu, okupljamo se ispuniti ankete i podijeliti preostale diplome te članske knjižice. O, da, proglašen je i najuredniji šator – a bio je to šator broj 4 (Ani, Zara, Gea i Nikolina, pod vodstvom Deana. Zadovoljni smo, svi. Tuga zbog rastanka ove je godine dobila neki novi, trajniji predznak. Kao da znamo da smo se jedni drugima utisnuli u srca, i da smo stvorili pregršt prekrasnih uspomena pod čijim ćemo dojmom biti još danima. Mi iz Crvenog križa, nadamo se da će im lijep i topao osjećaj trajati i mnogo dulje, te da će nam se i oni, poput Aleksandre, Biance, Deana i Larija i sami javiti za volontere.

Zagrljaji jednih s drugima, ali i zagrljaji s roditeljima koji su došli po njih. Tko koga kome ovdje „otima“?

Uskoro su šatorska krila ostala bez ijedne torbe ili kofera.

Sa smiješkom na licu, krenuli smo u raspremanje našeg doma iz prethodnog tjedna, dok za nama u poslijepodnevnim satima nije ostala samo suha zemlja skrivena u sjenu bujne crnike, i pokoja osa.