Novine, novine, novine! Po prvi put od kad se ovaj naš kamp organizira, a to je zaista zavidan broj godina, zadatak je volontera bio da dođu jedan dan ranije. Volonteri su u kamp stigli 6. srpnja u poslijepodnevnim satima kako bi sve pripremili za kampiste koji su trebali stići 7. srpnja u 11 sati, ni minutu ranije. Osjećaju li se volonteri uzbuđeno zbog još jednog novog kampa? Osjećaju zasigurno veliku odgovornost jer će u kampu biti veliki broj djece o kojima treba brinuti. O uzbuđenju mogu samo osobno govoriti i mogu reći da se jako veselim ovom kampu kao i svakom dosadašnjem kampu Duga. Ovo je sedamnaesti kamp po redu. Prilika je to za upoznavanje nove djece i novih ljudi i stjecanje jednog lijepog iskustva. No, da ne duljimo o osobnim iskustvima, vrijeme je za opisivanje prvog dana u kampu.
1. DAN KAMPA
Buđenje volontera bilo je u 8,00 sati, pola sata kasnije nego što će biti nakon dolaska ovogodišnjih kampista. Nakon jutarnje kave spremni smo za dogovor i plan rada po dolasku djece. Broj djece je 41 a od toga 21 sa završenim petim razredom i 20 sa završenim šestim razredom. Uz kampiste, petoro je djece volontera. Uvjet za dolazak u kamp je završeni peti razred, a pravo dolaska imaju i učenici završenog šestog razreda pod uvjetom da su već vrlo dobro upoznati s ”pravilima igre”. Ovaj veliki povratak ohrabruje sve nas volontere u daljnjem radu jer dokazuje da je kamp pravo mjesto za djecu i da se aktivnosti provode na njima zanimljiv način.
Na improviziranoj recepciji čekaju Morin i Ilona i zapisuju dolazak svakog djeteta. Pomalo su uzbuđeni petaši a opušteni šestaši koji su sve to jednom već prošli. Ovaj prvi trenutak nije nimalo zanemariv već jedan od najvažnijih – smještanje po šatorima. Ove godine šatora ima pet a u svakom šatoru raspoređeno je osmero ili devetero djece. Ranijih godina su djeca sama odlučivala s kim će biti u šatoru, no ove godine smo morali intervenirati i razmjestiti ih kako bi se svako dijete ugodno osjećalo. Nakon odlaska roditelja točno u podne bio je naš prvi sastanak s učesnicima kampa. Djeca su upoznata s pravilima kampa što je u ovako velikoj ”družini” od izuzetne važnosti. Približilo se tako i vrijeme ručku. Djeca su ga s nestrpljenjem očekivala. Pašta s mljevenim mesom nestala je u trenu. Kampisti su uvijek zadovoljni finim obrocima, ali pitanje koje najviše postavljaju vezano je za odlazak na more. Može li to pitanje biti nadmašeno? Može! Pitanjem o povratku u kamp nakon samo pola sata provedenih na plaži. Kupanje je predviđeno u terminu od 16,00 do 18,00 sati. Prije toga Morin je održala radionicu o sigurnosti na vodi i upoznala kampiste s morskim opasnostima. Znaju oni već mnogo toga jer su nam povjerili svoja iskustva. U aktivnostima na vodi ove godine pomažu nam dvije mlade djevojke, profesorice tjelesne kulture, Maja Paradi i Ana Blečić. Marljivo su odradile svoj dio posla te krenule kući a sutra se ponovo vraćaju jer ne spavaju u kampu. Ovdje se zaista ne može smršaviti! Mislim, naravno, na nas odrasle. Na plažu i ”marendine” stižu! Prije povratka u kamp djeca idu na tuširanje a tamo ih prati i jedan volonter kako bi sve prošlo u najboljem redu.
Zadatak je kampista da održavaju šator urednim a u tome ih potiče ocjenjivanje koje se obavlja svaku večer.Večera je omiljeni hot-dog. Svi ga vole.
Večeras nam u goste stižu Sandra Stipanov i Štefanija Prosenjak Žumbar koje će učesnicima kampa učiniti večer zanimljivom svojim igrama upoznavanja. I doista je i bilo tako! U prvoj igri djeci su na čelo stavljene naljepnice koje oni sami ne mogu vidjeti a drugi ih ne smiju čitati već moraju učiniti ono što na papiriću piše. Nastala je prava galama i zbrka a kako i ne bi kad je na papirićima pisalo: skači na jednoj nozi, vrišti, čudi se i sl. Zanimljive su bile i ostale igre a djeci se jako svidjela igra gdje se grupa razdvajala na dvije strane. Npr. Na lijevu stranu išli su svi oni koji sviraju neki instrument a na desnu oni koji ga ne sviraju. Saznali smo tako da trećina svira neki instrument, da se dvije trećine ne bavi sportom a tri četvrtine da. Da ima i zaljubljenih saznali smo kad je na jednu stranu prešlo šest sedmina učesnika kampa. Na pitanje: ” Imate li kućnog ljubimca? ” Luka je simpatično rekao: ”Ali moj pas živi vani.” Šale ne fali, lijepo nam je.
Šala se nastavlja i onda kad bi se trebalo umiriti i spavati a to je iza 23,00 sata. Pripisujemo to uzbuđenju zbog prvog dana kampa i nadamo se sljedećoj mirnijoj noći.
