DAN 8 – Subota, 08.07.2017.
Zadnji dan 23. kampa „Duga“. Kampisti su dobili zeleno svjetlo da spavaju pola sata dulje. Ma dali bi im mi i više, ali ne bismo tada stigli sve što planiramo!
Sve je u duhu oproštaja. Odlazak u kupatilo (jeste li znali da do njega ima 200 koraka odrasle osobe!?), doručak, nema tjelovježbe, vade se strunjače, pakira prtljaga. Po tisućuti put ponavljamo da provjere ručnike i robu ostavljenu na žicama oko šatora.
Dijelimo i zahvalnice. Svi ih kampisti dobivaju, a osim njih dobivaju i ogrlice s privjeskom ručno izrađenim od strane volontera kampa. Proglašava se i najuredniji šator, a to je šator broj 6 s voditeljicom Barbarom Pindulić.
Zahvalnice dobivaju i najbolji plivači i skakači naše škole poboljšanja plivačkih vještina.
A potom jedemo sladoled koji nam je večer prije donijela jedna mama.
Kako opisati trenutke koji su slijedili?
Većina kampista valja se i skače po madracima. Voditelji polako pakiraju stvari. Ruši se najprije veliki bijeli šator. I kako kampisti odlaze, tako i naš kamp poprima prvobitni oblik – parcele u hladovini s hrpom stvari spremnim za otpremu. Na cd playeru pjeva nam Frank Sinatra. „That’s life“, To je život – pjeva, a grupica preostalih kampista neutješno plače.
Uskoro, odlaze i oni.
Ostaju voditelji i 4 sata spremanja i ukrcavanja. Pomažu nam polaznici Ljetnog kampa Tunarica Alfa Albone, dok stvari u Labinu dočekuje grupica naših volontera.
Ostaje još i:
· pola litre znoja po osobi, što je opet bolje nego kiša u kojoj smo kamp podizali,
· sigurnih 20 dag prašine po osobi,
· dvije kartonske kutije ručnika, kupaćih kostima i robe koji su kampisti (naravno) ostavili po žicama oko šatora, a za koje molimo roditelje da dođu po njih.
I ostaje nešto najvrijednije na svijetu: osjećaj da si u proteklih tjedan dana činio nešto dobro.
Doviđenja do iduće godine!
