U petak, 14.svibnja 2010.g. u prostorima GDCK Labin održano je proglašenje najboljih radova pristiglih na 3. literarni natječaj povodom Tjedna HCK. Između 48 radova iz 10 osnovnih škola, nagrade su se dodjeljivale za 3 najuspješnija uratka u dvije kategorije – niži i viši razredi.
U kategoriji nižih razreda, rezultati su slijedeći:
1. nagrada: “Oko mene ima toliko dobrih ljudi”
Autor: Toni Baskijera, 3.r. OŠ “I.L.Ribar”-PŠ Vinež (mentorica: Gordana Dropulić)
2. nagrada: “Što sam ja učinio za drugoga”
Autor: Franjo Martić, 4.r. OŠ “I.L.Ribar” (mentorica: Silvija Mikuljan)
3. nagrada: “Moja nona”
Autorica: Korina Muškardin, 4.r. OŠ “I.L.Ribar”- PŠ Vozilići (mentorica: Tamara Poldrugovac-Franković)
…pohvaljen je i rad “Crveni križ: organizacija koja pomaže” Erike Grgurić, uč.4.r. OŠ V.Nazora Potpićan – PŠ Sv.Katarina (mentorica: Tatjana Baćac)
U kategoriji viših razreda, rezultati su slijedeći:
1.nagrada: “Srce zno”
Autorica: Rea Radin, 8.r. OŠ I.Batelića Raša (mentorica: Hasnija Karlović)
2. nagrada: “Zlatko”
Autorica: Dubravka Džekić, 6.r. OŠ V.Nazora Potpićan (mentorica: Zvjezdana Sinković)
3. nagrada: “Dobar budi…”
Autorica: Amalija Franković, 8.r. OŠ V.Nazora Potpićan (mentorica: Zvjezdana Sinković)
…pohvaljeni su i radovi:
“Oko mene dobri ljudi” autorice Nicole Vidak, uč.7.r. OŠ M.Vlačića Labin (mentorica: Mirela Lepeš)
“Oko mene ima puno dobrih ljudi” autorice Nicole Zahtila, uč.6.r. OŠ “V.Š.Pajo” PRO Sv.Martin (mentorica: Sandra Stipanov)
Evo i nagrađenih tekstova
1. nagrada
Oko mene ima toliko dobrih ljudi
Cuda ljudi oko mene dela
Za drugega dobro,
Ma najbolji su onisti
Ki davajo kus sebe.
Siromahemu radi pomoro
I zato ne cekajo ploćo,
A kad mu kukovo
Pikuleco regalojo,
Srce nin je puno
I cuju velo, velo srećo.
Pravojmo se i mi
Jedon hip frmat i zapitat:
Trebamo li i mi
Od sebe nešto dat,
Ca bi siromehen moglo
Življenje škapulat?
Toni Baskijera, 3.r. OŠ “I.L.Ribar” – PŠ Vinež
Mentorica: Gordana Dropulić
2. nagrada
Što sam ja učinio za drugoga
Kad bolje pomislite što ste učinili za drugoga mislit ćete da ništa niste poduzeli, da niste uzeli stvar u svoje ruke.
Ali kad u vašem životu nastupa srce već ćete osjetiti toplinu i ljubav koja je beskrajna.
Sjetite se samo bilo kakve pustolovine u kojoj ste sami, bez svog najboljeg prijatelja. To uopće nije nekakva pustolovina. Ali kad si s nekim, poboljšava se situacija kroz igru i veselje, pomaganje i dijeljenje.
E to su prave vrijednosti.
Samo se trebamo potruditi da te vrijednosti ne zaboravimo. Tako će se razveseliti svaki stvor ovoga svijeta.
Da vam sve ne prepričavam, reći ću vam samo odgovor na pitanje što sam učinio za drugoga.
Nije to samo običan odgovor nego odgovor s puno volje i rada.
Poklonio sam drugome moje čisto srce.
Franjo Martić, 4.r. OŠ “I.L.Ribar” Labin
Mentorica: Silvija Mikuljan
3. nagrada
Moja nona
Saki put kad priden
Poli moje noni Anđeli
Ona sedi, perke je
Noga joko boli.
Već znon, bušić nje don,
A ona već čeka
Da nje gren prontat
Ono ča je pježo,
Feta kruha i
Domoćega pršuta.
Anke jedon mižolić
Črnega vina
Da usta rinfreško.
Se to kuraja nje do,
Pa z željo
Mi po starinski zakanto.
Bomboni od menti
Pomalo z traverši
Vine
I va ruko mi hi rine.
Korina Muškardin, 4.r. OŠ “I.L.Ribar” PŠ Vozilići
Mentorica: Tamara Poldrugovac-Franković
VIŠI RAZREDI
1. nagrada
Srce zno
Magari z krojen oka vidiš.
Jedini ni niš reka, ma cuješ.
Jedon kuščić tvojega srca,
Jedon pensjer oli jenu pikolecu.
Jedini niš više ne išće.
Rea Radin, 8.r. OŠ I.Batelića Raša
Mentorica: Hasnija Karlović
2. nagrada
Zlatko
(Moj trag dobrote: što sam učinio za drugoga)
Prije šest godina živjela sam u malom, lijepom srednjovjekovnom gradiću Gračišću u središnjoj Istri. U gradiću je mnogo prirodnih ljepota. Često sam odlazila na obližnji izvor. Tu sam susretala mnogo djece. Najčešće sam se družila s onima koji su išli sa mnom u vrtić. Nakon vrtića krenula sam u prvi razred. Sa mnom u klupi je sjedio dječak crne kovrčave kose i plavih očiju. Sjedila sam s njime jer to nitko drugi nije htio, a jedino je u klupi, do mene bilo prazno mjesto.
Bio je miran i pristojan, no djeca su ga zadirkivala i zbog ožiljaka koje je imao na leđima izbjegavala ga, često mu se rugala. Bio je ljut, usamljen i znao se i potući i nerijetko prigovarati učiteljicama. Mnogo je vremena provodio u zbornici s učiteljicama, pedagogom i psihologom. Ni s kim u razredu nije više htio razgovarati, jedino je mene pozdravljao. Jako se promijenio i to na gore. To je zasigurno bilo zbog zadirkivanja i ružnih riječi koje su bile upućene njemu i njegovoj obitelji.
Jednog dana kada su na odmoru sva djeca izašla na školsko igralište da bi se igrala, on i ja sjeli smo u hlad na obližnju klupu. Nakon poduže šutnje počeo mi je govoriti o sebi. Rekao mi je da su mu se u životu dešavale grozne stvari. Njegova se mama preudavala i imala je više od desetoro djece. Živjeli su u skromnoj derutno namještenoj kućici, imali su nekoliko kreveta i jedan poveći stol koji se raspadao, a na podu stare drvene daske.
Dva su mu starija brata poginula u automobilskoj nesreći, a tugom shrvan djed bacio se u jamu. Suze su mi klizile niz lice… Bilo mi je jako teško. Htjela sam mu pomoći, ali nisam znala kako.
Sve sam ispričala svojoj učiteljici. Bila je zaprepaštena jer nikada prije nije o tome ništa čula. Znala je da je on u školi često bio nemoguć, ali nije znala zašto. Nakon kraćeg razmišljanja predložila mi je da mu nekako pomognemo. Odlučila je da ćemo sakupiti neke stvari za njega. Zamolila me da se dogovorim sa djecom iz razreda oko prikupljanja odjeće, obuće i namirnica, a ona će se za pomoć obratiti Crvenom križu.
Idućeg dana, kada Zlatka nije bilo u školi, učiteljica nam je dugo govorila o njemu, prijateljstvu i humanosti. U razredu je dugo vladala tišina, svi smo postiđeno gledali u pod.
Veoma sam se obradovala kad je u petak hrpa stvari koju su učenici donijeli u učionicu bila prilično velika. Svi su željeli pomoći i darovati nešto novom prijatelju.
Mada je Zlatku bilo neugodno, zamijetila sam osmijeh na njegovom licu. Shvatila sam da mu mnogo znači što netko mari za njega. Vidjela sam mu suze u očima i bila sam sretna što sam mogla pomoći.
Aktivisti Crvenog križa iz Pazina, uskoro su posjetili njegovu obitelj. Nakon toga osiguran im je povoljniji smještaj u Poreču i Zlatko je morao otići iz naše škole.
Drago mi je da je iz naše škole otišao sa smiješkom na licu jer je znao da je stekao nove prijatelje i da ćemo mu uvijek pomoći i biti uz njega kad god bude trebalo.
Dubravka Džekić, 6.r. OŠ V.Nazora Potpićan
Mentorica: Zvjezdana Sinković
3. nagrada
Dobar budi…
Danas je u svijetu
Mnogo tuge
Srećom ima onih
Što brinu za druge.
Važni su im životi drugih.
Oni su radost mnogih.
Lijepo bi bilo da je više takvih ljudi.
Zato i ti
Sada
Takav budi.
Amalija Franković, 8.r. OŠ V.Nazora Potpićan
Mentorica: Zvjezdana Sinković
