Dnevnik kampa – 7. dan

Kako opisati atmosferu u kampu na današnji dan? Uzbuđenje? Tuga? Veselje? Sve zajedno!

Već za dobro jutro svu romantiku „pokvarila“ je komisija za ocjenjivanje šatora. Naime, čitav kamp kampisti su znali da ih očekuje jedno nenajavljeno pregledavanje šatora, i to se desilo baš jutros, nakon doručka! Svi su zgroženi i zabrinuti, jer je istina došla na vidjelo: nema šatora koji je bio primjeren i uredan, svi su više izgledali da ih je poharao uragan!

Ali dobro, kamp ide dalje, a kampisti imaju pune ruke posla – pripremiti točke za program završne večeri.

Na prvoj pomoći uvježbavaju se realistične situacije, snimaju se videa, pripremaju se glazbene podloge, uvježbava se himna, dovršavaju se likovni radovi, a dolazi i Aleksandra postaviti izložbu fotografija, s kojima smo – usput rečeno – svi redom oduševljeni! Fotografi su uz to dobili i zadatak međusobno tajno izglasati koja im je fotografija najbolja.

Ručak, posljednji u ovogodišnjem kampu: pohano meso i đuveč. I ovog puta – mljac, baš konstatiramo da smo sigurno dobili na kilaži, iako svakodnevno prijeđemo puuuno više koraka za najobičnije radnje.

Već oko 15 sati krenula je priprema za more, jer danas nakon škole plivanja kajakarimo zahvaljujući Eleru Dobriću koji svake godine razveseli naše kampiste kajacima dvosjedima i zaveže bovu oko koje onda oni moraju veslati. Eh, to je obično zanimljivo gledati – pokušaj veslanja u zavoju! Uobičajen prizor je: sudar kajaka, odlazak u neželjenom smjeru (svim smjerovima), sudar u barku, sudar u molić, i sl. Sve to naravno prati navijanje, smijeh, ali i pokoja suzica (koja se brzo briše i suši, jer svatko ima prilike popraviti svoju vještinu veslanja), a završava općenitim oduševljenjem i navijanjem za dobru zabavu!

Tako nam je lijepo da nam se – iskreno – vrlo teško ide natrag u kamp. Ali, znamo da nas očekuje gužva – dolazak roditelja, prijatelja, rodbine i volontera!

Tuširanje, trka, strka! Dovršavaju se točke, pripremaju rekviziti, pokušavaju riješiti tehnički problemi (a bilo ih je, k’o za inat i previše!), postavljaju se kulise… I krećemo!

Doduše, pola sata kasnije od planiranog, al’ u kampu i bez pritiska civilizacije sve je ipak ležernije.

Prve nastupaju Maja i Alka, s točkom „2 Cellos“. Djevojke vješto i uvjerljivo sviraju na „violončelima“, uz svu koreografiju koja uglavnom podrazumijeva žustre pokrete glavama. Slijedi prvi realistični prikaz prve pomoći, u kojoj su Roan, Luka i Karlo „odglumili“ ozljede pri igri loptom, a pod Rafaelinim mentorstvom prvu su im pomoć pružili Ani, Anja, Gea i Niko.

Uslijedilo je proglašenje najbolje fotografije izrađene u sklopu projekta „Zabavno al’ oprezno!“: između 15 radova, najboljim je proglašen rad Matije Pajcura, za što je dobio i jednokratni podvodni fotoaparat.

Ove smo godine u kampu puno plesali, tako da je logičan nastavak programa bio ples, točnije zumba. U trenu su naši kampisti skočili na „pozornicu“ i pokazali svojima ljepotu i radost zumbe koju su naučili od Tine Gaspari, ali i prirodni način stvaranja vizualnog efekta magle (prevedeno: koliko se samo prašine digne dok se pleše).

Situaciju smo smirili drugim prikazom realistične situacije iz prve pomoći, u kojem su svoje vještine pod Natalinim mentorstvom pokazale Maja, Dorotea i Stella, u čemu su im pomogli glumci Tristan, Rikardo i Nicolas.

Adrenalin realistične situacije smirili smo pjevnom točkom „4 tenora“, u kojoj su pod Thomasovom dirigentskom palicom nastupili Karlo, Marceloo, Roan i Gino, s Pjesmom mira.

Program je nastavljen dodjelom zahvalnica volonterima kampa, bez kojih naših 8 dana prijateljstva ne bi bilo moguće ostvariti!

Odmah potom kampisti su otplesali Jenki, ples koje ih je naučilo društvo iz KUD „I.F.Zlatela“ Kršan.

Slijedio je i treći blok prve pomoći, ovoga puta u Petrovoj režiji. Ekipu su činili Majda, Goran, Alec i Marcello, a kao glumci nastupili su Nikolina, Robertino i Gino.

Našim smo gostima pokazali i jedan video uradak o reanimaciji, nastao u kampu, a potom smo i mi ugostili društvo iz Alfa Albone koji su izveli svoju koreografiju.

I ove smo godine dodijelili nagrade autorima najboljih podvodnih fotografija. Zahvaljujući DŠM Koromačno, a uz pomoć Aleksandre Đorđić, nagrade su dobili Nina, Majda, Karlo, Nicolas, Marko i Roan.

Točka koje je sve nas definitivno oborila s nogu bilo je „Labuđe jezero“, koje su otplesali dečki iz šatora broj 7. Vjerno kostimirani i vrlo ozbiljni u izvedbi, Matija, Niko, Piero, Goran (labudica) i Karlo (crni labud) poveli su nas na najljepše svjetske pozornice i nasmijali do suza!

A svaka pozornica ima i svoj zastor. U večerašnjoj priredbi, zastor je pao nakon otpjevane Himne humanosti. „Samo budimo humani!“ poruka je s kojom je program završen, a svi nazočni pozvani na zakusku i druženje.

Nakon odlaska roditelja i uzvanika, naše je druženje večeras (iznimno) završilo sat vremena kasnije, s dozvolom kampistima da se razmjeste po šatorima kako žele.

Iako je bila posljednja večer u kampu, i iako je uzbuđenje i dalje bilo u zraku, kampisti su noć proveli mirno, s vrlo malo „ŠŠŠŠ!!!“ nakon gašenja svjetala.