Dnevnik kampa “Duga 2014” – 1.dan

1. DAN

Danas smo ušli u dvadeseti po redu kamp prijateljstva Duga, no veliki jubilej imat ćemo sljedeće godine jer je sve započelo davne 1995. godine. Je li se nešto promijenilo? Ono najvažnije nije. Dječja radost i veselje prilikom ulaska u kamp, grupiranje po šatorima, druženja, upoznavanja, prijateljstva, zaljubljivanja, šale. Dolazak kampista bio je predviđen u 11,00 sati. Volonteri su, po dobrom, starom običaju, stigli ranije radi dogovora. Predivan je taj osjećaj kad nam u kamp stižu ovogodišnji naši kampisti i odjednom, šuma dobije stanare koji ju učine živom i više od onog što ona već jest. Ima ona i svoje stalne stanare, a mi ćemo imati itekako prilike upoznati ih tijekom ovih tjedan dana kampa.

Kad su roditelji otišli, slijedilo je grupiranje i odabir šatora, a u tome smo im malo morali pomoći i mi volonteri. Prozivkom smo ustvrdili da u kampu ima 40-ero djece uključujući i djecu volontera. Volontera ima dovoljan broj. Neki su prvi put u kampu, neki su imali određenu pauzu pa ih ponovo s veseljem vidimo. U svakom slučaju i volonteri se vesele druženju i kampu.

Danas kampisti još ne pitaju u koliko sati je ručak, osim nekih momaka koji vole kuhanu hranu. Bravo za njih!

Kombi s hranom za današnje obroke, ručak, užinu i večeru te za sutrašnji doručak, stiže oko jedan sat. U očekivanju muškog vozača ugodno smo se iznenadili kad smo ugledali dvije drage nam gospođe Nadiu Mauro Škopac i Slavicu Belavić. Sjećate se naše Nadie? Da, nekome od volontera ovo je prvi kamp, a kampu je ovo prvi put bez Nadie. Na njeno mjesto sjela je naša Morin i želimo joj puno uspjeha u radu!

Za ručak imamo tjesteninu s umakom od rajčice ili kako bismo mi u Labinu rekli ” paštu sa šalšom ”. Neki kampisti odlučuju se za tjesteninu bez umaka, no naše vrijedne kuharice predvidjele su taj izbor pa i u njoj ima malo umaka. Za piće imamo cedevitu a vidim da su nam Nadia i Slavica za večeru donijele ledeni čaj. Danas o urednosti stolova i stavljanju boca s pićem i košarica s kruhom na stolove skrbi šator broj 1. Obzirom da šatora ima osam, nijedan šator neće biti dva puta dežuran što je popraćeno s oduševljenjem. Nadia i Slavica nas pozdravljaju jer ih u Labinu čekaju za pranje suđa. Ručak se kuha u OŠ Ivo Lola Ribar, u područnoj školi Kature.

Neki su kampisti požurili s uređivanjem i čišćenjem šatora. Ne sjećam se nijedne godine da su se tako brzo uzele metle u ruke. Ispred šatora br.3, pravo, malo, umjetničko djelo – ikebana a na komadu drveta napisana su imena voditelja šatora i kampista koji u njemu borave.

Vrijeme iza ručka trebalo bi biti posvećeno odmoru, ali ovo nam je prvi dan pa još ne osjećamo umor. Prije odlaska na more kampisti slušaju o Kodovima sigurnosti na vodi i o tome što se na moru smije i ne smije raditi. Volonterka Maja Paradi upoznaje ih s tim pravilima te uz Ljiljanu Štingl vodi školu plivanja. Prvi zadatak: Kako započeti plivanje uronom na glavu, kako pravilno disati pri plivanju uranjajući glavu. Hrabro smo to odradili i crvenih očiju i noseva otišli na skokove s mola. Nakon isprobavanja skokova na noge (čim ravnije, lice uspravno, ruke uz tijelo), trebalo je probati skočiti na glavu. E tu je bilo svega, ali nakon malo straha i par pancada”, zaslužena je užina – puding, koju je donio dežurni šator. Svaki dan to je obveza dežurnog šatora.

U 18.40 kampisti se raspoloženi vraćaju s mora. Puna tri sata bili su na moru i vjerujem da su se nauživali. Čuju se zvuci gitare. To nam je posebno drago. Na tuširanje, ove godine ne mogu ići svi zajedno. Dijelimo ih u dvije grupe: šator br.1, 2, 3 i 4 kreću prvi, nakon njih na tuširanje idu šatori broj 5,6,7 i 8. Kako nam je lijepo s djecom! Dječji svijet je najljepši svijet! Puno ih ima, ali pristojno se odnose jedan prema drugome, nema vrijeđanja. Za sada. To je razlog prethodnim rečenicama.

Približavamo se polako i kraju prvog dana. Po dolasku s tuširanja kampisti uređuju šatore jer se uvečer obavlja ocjenjivanje šatora. Kampisti su vrlo kreativno uredili svoje šatore i bilo je teško odlučiti koji je najbolji. Tri su elementa na osnovu kojih je komisija ocjenjivala izgled šatora: urednost, ponašanje, timski rad. Svi su se kampisti odlučili na postavljanje  ” instalacija ” u šatoru korištenjem ručnih baterija kako bi postigli dobar vizualni efekt. U tome su svakako uspjeli. Za vrijeme ocjenjivanja šatora, ostali volonteri pripremali su večeru. Problema s jelom nema. Mali je broj onih koji ne jedu ponuđeno. Kod kuće vjerojatno nemamo toliko apetita, ali boravak na otvorenom otvara apetit.

Svaku večer imamo organizirana druženja. Prvi je dan kampa pa naša volonterka Sandra Stipanov vodi igre upoznavanja. Saznajemo tako što kampisti vole a što ne vole, gdje bi najradije otputovali, koliko njih ima plave japanke, tko voli kolače, tko je putovao vlakom, tko je putovao avionom, gdje su putovali, koliko imaju braće i sestara. Na taj način došli smo do zanimljivih saznanja da imamo kampista koji je bio u Singapuru, na Baliju. Tim pitanjima na zabavan način doznali smo vrijedne pojedinosti jedni o drugima koje će nam pomoći u suživotu tijekom ovog tjedna.

Odlazimo na obavljanje higijene prije spavanja. U 23,00 sata gase se svjetla u kampu. Nerealno je očekivati da će kampisti odmah zaspati. U ponoć je kamp utihnuo. Samo se iz nekih šatora čuo tih razgovor.