Dnevnik četvrtog dana u kampu “DUGA”

4. DAN

Ah, ta nesretna kiša! Već vam je svima poznat epilog kiše koja je padala u noći s ponedjeljka na utorak. Jutarnje, vodeno buđenje donijelo nam je niz problema. Rješivih. Najprije smo morali osigurati sigurnost kampista, staviti ih na suho mjesto a jedino suho mjesto u tom trenutku bio je njihov dom. Šatori to nisu bili. A nebo nije obećavalo, bar ne ujutro, drukčije vrijeme osim kišnog. U to smo se ubrzo i uvjerili. Veća količina kiše pala je između 8.00 i 11.00, odnosno u vremenu poziva upućenih roditeljima. Ne znam za roditelje, ali naši kampisti tužno su prihvatili odluku da se na jedan dan pa makar to bilo u cilju njihove sigurnosti, vrate u svoj dom. Osjećaj tuge i nemira prevladavao je i kod volontera. Kad su naši kampisti otišli započela je prava radna akcija. Iz šatora je trebalo sve izvaditi i osušiti, unutrašnjost šatora trebalo je očistiti i osušiti. ”Nakon kiše dolazi sunce”, uzrečica je svima nama poznata a uređivanju šatora išla je u korist. Naime, poslijepodne je bilo sunčano što je omogućilo sušenje šatora i sav preostali rad naših vrijednih volonterki. Postavljen je jedan veliki šator u kojem ćemo svi zajedno boraviti u slučaju ako se kiša nastavi i sljedećih dana kampa. Također, šatori br. 5, 6, 7 i 8 prekriveni su ”ceradama”. Priznajem, ovaj rad nisam osobno vidjela, ali drugi dan, u srijedu, te u noći od srijede na četvrtak itekako sam primijetila i osjetila.