Kamp DUGA – 1.dan

4.srpnja 2013. Diže se zastava 19.-og kampa ”Duga 2013.”. Zastavu, doduše, nemamo. Ne još. Izrada zastave je svih ovih godina ovisila o kreativnosti likovne radionice pa to njima ostavljamo kao jednu od ideja. Ono što posvuda u kampu vidimo je crveni križ na bijeloj podlozi – simbol Crvenog križa, a svi mi se u njegovom kampu nalazimo. Ne zaboravimo to. Volonteri uvijek dolaze ranije od učesnika kampa. Zašto mijenjati neke već dobro provjerene stvari? Zadatak volontera je pripremiti kamp za ovogodišnjih 34 učesnika kampa, 27 učenika završenog petog razreda i 7 učenika završenog šestog razreda osnovne škole. Ne bi trebalo biti teško, reći ćete, nakon toliko godina organiziranja kampa. No, s nestrpljenjem i mi očekujemo novu grupu kampista s kojima ćemo provesti prekrasnih 7 dana, ukoliko nam to bude vrijeme dozvolilo. Spomenuti vrijeme je neizostavni element Dnevnika kampa jer sasvim sigurno, najljepše nam je kad je sunčano vrijeme. Da ih je strah kiše, potvrdili su i sami kampisti u radionici održanoj navečer pod vodstvom Štefanije Prosenjak – Žumbar i Đurđice Martinčić. Detaljnije ćemo o tome reći dvije riječi malo kasnije.

11 je sati, kampisti stižu sa svojim roditeljima, punih ruku i puni očekivanja. Ove godine imamo 7 šatora te su se kampisti grupirali i smještali u šatore. Neki se već poznaju iz škole, no to ne umanjuje uzbuđenje i emotivnost tih trenutaka. Ah, to uzbuđenje! I mi odrasli svjedoci smo toga da nam uzbuđenje može utjecati na razne stvari. U našem slučaju, mislimo da kampisti zbog uzbuđenja nisu mogli doručkovati, tako da je pitanje koje su nam najčešće postavili bilo sljedeće: „Kad će ručak?“. U 13 i 30 stigao je dugo očekivani ručak, nismo baš pazili na kalorije jer smo salsu s paštom na kraju dovršili kruhom. Nakon ručka inače slijedi odmor, no danas smo morali učesnike kampa upoznati s planom dnevnih aktivnosti. U 15 i 30 krenuli smo na more. Ove godine plivačke aktivnosti na moru obavljaju profesorice kineziologije Ljiljana Štingl i Maja Paradi. U 17 sati na plažu nam stiže užina koju donosi dežurni šator broj 1. Baš dobro, šatora imamo 7 tako da će svaki šator jednom imati priliku za obavljanje dežurstva. Da podsjetimo, zadatak dežurnog šatora je očistiti stolove prije i nakon obroka, donijeti vode u bocama, pokupiti i nositi smeće u kontejner. O urednosti šatora brinu „stanari“ šatora. Na to ih potakne ocjenjivanje šatora koje se obavlja ujutro i navečer. Da vam ne govorimo ono što se već mogli pročitati na stranicama Dnevnika kampa od ranijih godina prelazimo odmah na opisivanje večeri. Sigurno će vas zanimati što je radionica pokazala. Radionica je pokazala da svi učesnici kampa jako dobro znaju teoriju, ali da istu ne primjenjuju u praksi. To se poglavito odnosi na pravila koja jako dobro poznaju, ali se njih ne pridržavaju. Tijekom radionice primijetili smo da dječja pozornost nije cijelo vrijeme prisutna, da nemaju strpljenja odslušati sve kampiste u njihovim izlaganjima. pored toga oni vrlo dobro znaju za pravilo: „Ne upadaj drugome u riječ.“, no iznimno je teško poštivati ga. S njima se razgovaralo o tome što žele, a što ne žele da im se dogodi u kampu. Bilo je tu raznih odgovora. Izdvojimo samo neke od njih: žele disco kuglu, travnate terene, kasnije buđenje, da šatori budu čisti, igru, zabavu, prijateljstva i da se držimo izjava. Ne žele zmije, svađu, izbacivanje, komarce, kišu, da smetaju okolo susjedima i ne reći „Hvala Bogu“ na kraju kampa. Igrom je završena ova prva večer. U grupama odlazimo na umivanje i pripremu za spavanje. Ujutro saznajemo da su neki učesnici kampa imali problema s spavanjem te da su neki prekratili vrijeme loptanjem u šatoru što je nemalo zasmetalo ostale. U jednom šatoru netko se probudio već u 5 ujutro i smatrao da bi bilo dobro probuditi ostale. Sitni su to nestašluci koje pripisujemo uzbuđenju prve noći prospavane u kampu.