Ove godine slavimo punoljetnost! Lijepe godine! Pogađate koliko nam je godina? Da, 18 godina. Proletjele su u trenu! Tako obično kažemo.
11,00 je sati. Volonteri u iščekivanju nove grupe kampista ovogodišnjeg Kampa prijateljstva “Duga 2012″. Kap po kap stižu u naš kamp. Kapi. Pojavljuju nam se i na licu jer je vrlo toplo. No, pamtimo i „mokre dane” pa nam je ovako puno ljepše i draže. Početno upoznavanje – ne vođeno. Ono vođeno i vrlo uspješno dogodit će se navečer a o tome malo kasnije. Neki se kampisti već poznaju od škole a neki su to učinili tijekom tog prvog susreta. No, zato ovaj kamp postoji, zato je osmišljen.
Ovogodišnje osvježenje – novi šatori! Šest prekrasnih šatora plave boje u kojima ćemo malo boraviti, samo noću. Obzirom da ove retke pišem dan poslije, u njima se dobro spava, provjereno. Nakon podjele i grupiranja po šatorima čuje se pitanje: “Kad idemo na more?”. Na more idemo uvijek u poslijepodnevnim satima, od 16,00 do 18,00 sati. No, prije toga imamo ručak a tjesteninu svi volimo. Nakon ručka slijedi odmor. U šatorima je pretoplo, ali ne i kampistima. Zaštićeni od pogleda volontera, boravak u šatorima oduvijek je bio i ostao jedan od najdražih elemenata kampa. Odmor nije trajao predugo. Počinjemo odmah s radom jer prije odlaska na more treba kampiste upoznati sa sigurnošću na moru. Morin ih upoznaje s važnošću pravilnog ponašanja na moru. Ovih dana, imati mogućnost potražiti osvježenje u moru ima veliko značenje. Ljiljana je zadužena za taj dio posla. Jedan sat traju vježbe plivanja. Iako svi mislimo da znamo plivati, pravilno plivati malo nas zna. Na more stiže užina, pašteta na kruhu. Ručak je bio obilan, no apetit je kraj mora povećan. “Smazali” smo sve u tren oka.
Po povratku slijedi tuširanje. Obzirom da je ovogodišnji broj kampista planirano smanjen, nije nas skoro „ni čuti ni vidjeti”. Ranijih godina bilo je potrebno dežurstvo kako bi tuširanje prošlo u najboljem redu alias bez vriskanja. Stižemo i do najzanimljivijeg dijela dana: večeri. Morin i Reanna vode igre upoznavanja. Putem ovih igara najbolje saznajemo koliko smo slični, ali i različiti. U prvoj igri kampisti su trebali ići na lijevu odnosno na desnu stranu prema sljedećim pitanjima:
1. Tko voli Biebera?
2. Tko ima Facebook?
3. Tko trenira nogomet?
4. Tko se bavi plesom?
5. Tko ima brata/sestru?
6. Tko je već kampirao?
7. Tko ima simpatiju?
8. Tko sluša cajke?
9. Tko ima plave oči?
10. Tko ima rođendan po ljeti?
11. Tko se boji skakavaca?
12. Tko zna pričati viceve?
13. Tko voli pospremit šator?
14. Tko voli ljeto više od zime?
A evo i rezultata: sedmero kampista vole Biebera, devetero ima Facebook, dvojica treniraju nogomet, svi znaju pričati viceve i posljednje, ali ne i nevažno, svi, baš svi imaju simpatiju.
Reanna je vodila zgodnu igru upoznavanja u kojoj su kampisti podijeljeni u parove te su tako u paru jedan drugom postavili sljedeća pitanja:
1. Najbolji dan u životu
2. Najgori dan u životu
3. Najveća želja
4. Što želiš biti kad odrasteš
Čuli smo tu raznih odgovora: promišljenih, mudrih, bolnih, iskrenih. Najviše nas je razveselilo čuti da neki kampisti nemaju najgori dan te da neki imaju već od 11-12 godina ozbiljne planove u životu. Saznali smo da bi netko htio biti paleontolog, doktor, advokat, ravnateljica Crvenog križa te svjetski poznati nogometaš što povezujemo s nedavno završenim europskim prvenstvom. Ovo je prva grupa mog sjećanja koja je ubrzo iza 24,00 sati utihnula baš kako pravilo kampa nalaže. Gase se svjetla, sve utone u mrak, čuje se samo tišina. Laku noć!
